listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu
Fond Rajko i Maj Đermanović

U Švedskoj, poslednjom voljom Rajka Đermanovića i njegove supruge Maj, 1977. godine utemeljen je fond koji danas raspolaže sa preko dva miliona kruna a namenjen je za stipendiranje studenata srpskog porekla.

Studente poreklom iz bivše Jugoslavije koji se žele usavršavati u Švedskoj- u ovoj zemlji čeka dva miliona kruna na koje mogu računati. Sredstva su obezbedili Rajko i Maj Đermanović. Prioritet prilikom dodele stipendije imaju studenti srpskog porekla a koji potiču sa Banije iz Like i sa Korduna. Prema poslednjoj volji Đermanovića na drugom su mestu takođe Srbi iz drugih krajeva Jugoslavije a na trećem studenti iz drugih naroda. Molbe se predaju Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu a konačnu odluku o dodeli stipendije donosi Kraljevska akademija nauka Švedske. Do danas iz ovog fonda koji je utemeljen daleke 1977. godine nije iskorištena ni jedna kruna.


Rajko Djermanović
Do ”Dijaspore” je pre nekoliko meseci stigla suvoparna informacija kako ”uŠvedskoj postoji fond Đemanović za stipendiranje studenata iz Jugoslavije” i da ”fond raspolaže ogromnom sumom novca”. I naravno sugestija Dušana Topalovića koji nam je dao informaciju- da to istražimo. U radnu beležnicu upisali smo prezime Đemanović, naravno, sa znakom pitanja. Podsetilo je to na novinarski zadatak od skoro pre tri decenije, kada je trebalo pripremiti biografiju Hercegovca Ivana Šćepića. Tada se uz ime i prezime raspolagalo i s godinom rođenja čoveka. U kancelariji matičara, kod sveštenika, u selima gde se pretpostavljalo da je Šćepić živeo, međutim, dobivao se isti odgovor; ”to je kao da tražite iglu u plastu sijena” (prezimena Šćepić skoro jedan vek nema u Hercegovine). Da li će u primeru Đemanović biti traženje igle u plastu sena?

Nadu da ćemo uspeti davala nam je naša reportaža ”Soba bez knjiga slična je tijelu bez duše” koja je objavljena u jednom od prvih brojeva ”Dijaspore” a u kojoj je zaljubljenik u knjige Neđeljko Radanović ispričao kako je čitajući knjigu o svom rodnom selu, ovdje u Švedskoj, saznao da tu živi i njegov nekadašnji komšija. Pronašao ga je za tridesetak sekundi- koliko je trajao razgovor sa službom informacija. Umesto službi informacija, javili smo se Poreskoj upravi, objasnili o čemu se radi i šta tražimo. U bazi podataka o stanovništvu, nažalost, nismo pronašli ni jedno prezime Đemanović. Ljubazna službenica pitala nas je i za prezimena koja bi mogla asocirati na Đemanović. Bezuspešno. Na kraju savetovala nas je da se obratimo gradskom arhivu u Stokholmu, odelenju za stanovništvo. I gle čuda. Umesto Đemanovića pronašli smo osnovne podatke o Rajku Đermanoviću: Rođen 23. novembra 1898. godine (Jugoslavija), umro 6. juna 1991. godine, udovac od 18. januara 1985 godine. Poslednja adresa na kojoj je živeo, Park jorgovana broj 1, (Syrenparken 1, 133 35 Saltsjöbaden) na periferiji Stokholma- zapravo je Starački dom. Od službenice Ekberg dobili smo konkakt telefon Staračkog doma i matični broj pokojnog Rajka Đermanovića.

Uskoro javili smo se Staračkom domu, predočili podatke koje smo dobili u Gradskom arhivu Stokholma i izrazili molbu da nam se pomogne. Pretpostavljali smo da je gospodin Đermanović, ukoliko je tačan podatak da postoji fond, to objasnio u svom testamentu. I tu u Staračkom domu naišli smo na razumevanje ali i objašnjenje da ćemo morati duže čekati tražene podatke – ali će stići na adresu časopisa koju smo ostavili na recepciji Staračkom doma. Biće to, rekoše nam, posle godišnjih odmora. I bilo je tako.

U obećanom pismu iz Staračkog doma, u testamentu Đermanovića, zaista, piše kako je njihova poslednja volja da se utemelji ”Fond Rajko i Maj Đermanović”. Odredili su i njegova pravila i zadužili izvršioce. U testamentu piše kako će se ”sredstva prevashodno upotrebljavati za specijalizaciju jugoslovenskih državljana, muškaraca i žena koji dolaze u Švedsku na predlog Jugoslovenske akademije nauka i umetnosti u Zagrebu ili Srpske akademije nauka u Beogradu. 
Prilikom izbora stipendista primenjivaće se sledeći kriteriji

1. Srbi iz krajeva u Jugoslaviji poznati kao Banija, Kordun i Lika,
2. Srbi iz ostalih delova Jugoslavije,
3. Ostali državljani Jugoslavije”.

Uporedo sa čekanjem testamenta nastavili smo prikupljati podatke za kompletiranje biografije Rajka Đermanovića. Ključni podatak stiže od Marka Milunovića koji nam je rekao da je Đermanović bio diplomata FNRJ i da se razišao sa komunistima. Pretpostavka da se, možda, bivši diplomata javio kao autor knjige o Jugoslaviji pokazala se tačnom. U Librisu – bazi podataka o svim knjigama koje se nalaze u švedskim bibliotekama pronalazimo među autorima Rajka Đermanovića i njegovu knjigu ”Kobni put Jugoslavije” (Jugoslaviens ödesväg)

Đermanović je rođen u Zagrebu, završio je pravni fakultet na univerzitetima u Zagrebu i Parizu a u Parizu je doktorirao 1927. godine. Imao je advokatsku kancelariju u Beogradu i bio je generalni sekretar Samostalne demokratske stranke. Jedna je od ključnih ličnosti demokratske opozicije kraljevoj diktaturi između dva svetska rata. Drugi svetski rat proveo je u koncetracionim logorima u Nemačkoj. Nakon oslobođenja dolazi u Beograd i prihvata se da radi u diplomatiji nove Jugoslavije. Bio je socijal-demokrata po ubeđenju, nikad nije bio komunista mada je bio njihov ambasador u Norveškoj, Brazilu, Kanadi, Danskoj i Švedskoj. Nakon slučaja Đilas odbija da radi u diplomatiji i ponuđeno mjesto ambasadora u Japanu. Zatražio je i dobio politički azil u Švedskoj. Govorio je pet svetskih jezika. Radio je kao profesor na Univerzitetu u Stokholmu.

Đermanovići su testament napisali 1977. godine. U nekoliko navrata vraćali su se dokumetu koji je objašnjavao njihovu poslednju volju i dopunjavali ga. Za čitaoce ”Dijaspore” i širu javnost može biti zanimljiva priča o familijarnoj kolekciji umetničkih dela poznatih srpskih slikara Milunovića, Aralice, Lubarde i drugih. O tome ćemo, verovatno, pisati u nekom od narednih brojeva ”Dijaspore”.

Nije ovo bilo, ipak, ”traženje igle u plastu sijena”. Nije zahvaljujući našoj upornosti, angažovanju velikog broja saradnika i čitalaca ”Dijaspore”, ali i spremnosti švedskih službenika da nam izađu u susret. Ukoliko nisu mogli pružiti podatak koji smo tražili, savjetovali su nas na koja vrata trebamo pokucati. Upravo tome zahvaljujući uspeli smo pronaći dve fotografije blaženopočivšeg dobrotovora Rajka Đermanovića.

Uzgred i životna priča o Ivanu Šćepiću s početka reportaže nije ostala nerazjašnjena. Istina trebalo je potrošiti desetostruko više vremena i novca nego u pripremi ove reportaže.

Smatramo vrednim obelodaljivanje činjenice da postoji ”Fond Rajko i Maj Đermanović”. Ništa manje nije vredan i podatak o knjizi Rajka Đermanovića. Određujući joj proročanski naslov ”Kobni put Jugoslavije” autor se upustio u analizu totalitarnog komunističkog sistema vladavine i slutio njegov koban kraj u zemlji čijim narodima ”nikad nije pružena pravična šansa da stvore demokratiju” kako je Đermanović zapisao u knjizi. To što Jugoslavija pa i neke institucije koje se spominju u poslednjoj volji Đermanovića ne postoje, ni u kom slučaju ne znači da se sredstva Fonda ne mogu koristiti. Zainteresovani studenti za specijalizaciju u Švedskoj, uz pomoć sredstava iz ”Fonda Rajko i Maj Đermanović”, treba da se obrate Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu. Konačnu odluku o izboru stipendista, da ponovimo, donosi Kraljevska akademija nauka Švedske. 
_______
Dijaspora, godina VIII, broj 46, strana 13-15