listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu
- Kako je Okrugli sto “Od brendiranja Srbije do brenda Srbije” odjeknuo među poslenicima u oblasti kulture koji žive u Švedskoj?

Od kada je Srpske dijaspore, od tada je prisutno više dilema; koliko je brojna dijaspora, kako joj i čime prići, ko kome treba pomagati, kako da uzajamno funkcioniše svekoliko rasejanje i matična zemlja Srba na opštu korist. Mada je svekoliko rasejanje nepovezano i raslojeno, ohrabruju osmišljeni pokušaji iz Beograda da se aktiviraju i ljudi iz rasejanja u stvaranju realnije i prepoznatljive slike o Srbiji u svetu. Početkom februara, naime, u Beogradu je organizovan okrugli sto sa temom ‘’Od brendiranja Srbije do brenda Srbije’’. Učestvovali su i predstavnici nekoliko ministarstava Vlade Srbije medju kojima je bila i ministarka za dijasporu Milica Čubrilo. Za okruglim stolom raspravljalo se o koracima koje je potrebno realizovati kako bi što pre otpočeo proces brendiranja Srbije i kako bi izgradnja brenda Srbije krenula u pravom toku. Ministarka za dijasporu Milica Čubrilo govorila je o značaju dijaspore u svetu, koje po nezvaničnim podacima ima između 3-4 miliona. Našim ljudima koji žive u inostranstvu treba, prema rečima Milice Čubrilo, vratiti poverenje u Srbiju i omogućiti im da postanu „ambasadori” svoje zemlje u svetu.

Milica Čubrilo govorila je i o aktivnostima Ministarstva za dijasporu koje će se više angažovati na pronalaženju uspešnih pojedinaca u svetu, koji često nisu članovi srpskih klubova, a svojim radom mogu da potaknu pozitivnu asocijaciju o Srbiji. Ministarka Čubrilo, hvaljena ali i osporavana od dela Srpske dijaspore, upotrebila je ribarski izraz „pecanje”, kad je reč o pronalaženju uspešnih pojedinaca. Navela je, kao jedan od primera, Anu Sokolović koja je kompozitor operske muzike, živi u Montrealu čiji je rad finansirala Vlada Kanade. Prilikom posete Kanadi Milica Čubrilo se sastala sa Anom Sokolović i ponudila joj saradnju i pomoć od strane Vlade Srbije.

Kako je naš časopis solidno obavešten o uspešnim ljudima srpskog porekla u Švedskoj, odlučili smo da se obratimo jednom broju njih koju su svojim radom odavno postali svojevrsni „ambasadori” kulture zemlje iz koje potiču. Zamolili smo ih da iznesu svoje gledanje na čvršću saradnju sa Srbijom i šta bi Srbija trebala raditi i uraditi u izgradjivanji kvalitetnijih odnosa sa svojom dijasprom i kakva je uloga kulture u stvaranju brenda savremene Srbije?

Đuro Živković, kompozitor, violinista, Moj odgovor prvenstveno je vezan za delovanje u kulturi, posebno muzici. Mislim da u domenu kulture reč „brend“ nije prikladna, ali možda u kontekstu promovisanja Srbije može da ima najtačnije značenje. Ipak, kultura je nešto daleko više od brenda. Smatram da reč „brend“ označava nešto što se daje drugima, izvozi i tako postaje popularno na drugim prostorima i u drugim zemljama. Po mom mišljenju umetnici ne bi trebalo da imaju takav osećaj izvoza, već upravo kulturni radnici u dijaspori moraju da imaju osećaj brige od strane države, da ih država posmatra i da uvek računa na njih. Sa druge strane, Srbija kao država i njeni organi čine izuzetno malo na osposobljavanju novih kulutrnih vrednosti, na stvaranju nove zaostavštine. To se odnosi kako na kulturološku politiku prema dijaspori tako i na sam državni program bilo u Republici Srbiji ili u zemljama gde živi srpski narod (Crna Gora, Srpska).

Konkretno, kao muzičar, nikako ne mogu da shvatim činjenicu da se program „Stereorama“ koji neguje srpsku klasičnu, duhovnu i savremenu muziku, više ne čuje u Beogradu, a preti mu potpuno gašenje. Sa druge strane postoje velika sredstva za organizovanje koncerata od strane inostranih grupa a isto tako i isuviše mnogo popularne muzike preplavilo je medije. Za svako organizovanje koncerata klasične muzike potrebno je mnogo vremena, strpljenja, i materijalnih sredstava. Bez toga ljudi postaju nemotivisani i vrlo brzo sve pada u vodu.

Usled svih tih poteškoća, ljudi iz dijaspore smatraju da je bolje ostati tamo gde jesu, gde je lakše dobiti državne stipendije, narudžbine, snimanja, odlikovanja nego se sizifovski boriti sa bezbrojem problema koja nisu u nadležnosti umetnika.


„Drago bi mi bilo da se ovako preporučuju i koncerti recimo Đorđa Balaševića koji puni salu nekom drugom publikom, suprotnom onima koje privlače stihovi Caki, caki Cale, kupi mi sandale. Ili: Ja je ljubim ona podriguje. Njegov koncert otvara Karl Bild. Da ih imamo više, manje bismo bili „prokaženi” kao nacija nasilja i mafijaštva. On je majstor govorenja „dobrih stihova” i muzike do koje treba dorasti. I nada sve majstor tolerancije. Kultura zar ne!”.

Pismo Dijaspori, (broj 6, decembar 1998.god. strana 3) nakon što je ovaj časopis najavio gostovanje u Švedskoj poznatog ansambla ”Legende”


Za mene postoje jedino dve stvari koje se moraju promeniti u Srbiji a to je kultura i ekonomija. Kulturu ipak stavljam na prvo mesto jer je ona jedina vrednost koja nam ostaje na zavet, bez obzira o kakvoj je drugoj krizi reč. Kultura, štaviše, može i da pozitivno utiče na ekonomiju, putem promene kulturološke svesti pojedinca, odnos prema državi, prema istoriji i prema stvaranju novih vrednosti. Stvaranje visoke kulturne svesti u narodu razvija se svest o vlastitom identitetu, a stvaranje umetnosti „sada i ovde“ označava novi, aktivni pristup koji je ujedno i izuzetno optimistički. Tako se povezuje i prošlost i sadašnjost, a stvara se istinska vrednost za budućnost.

Problem dijaspore leži u tome što ideje koja dijaspora.codi u većini slučajeva se ili osporavaju ili im se ne daje dovoljno pažnje a takođe se javlja sumnjičavost u uspeh i iskrenost dijaspore. Od dijaspore često se očekuje da oni budu ti koji će da pomognu Srbiji, bilo putem ulaganja ili nekih drugih veza koje mogu da se uspostave sa inostranstvom kako bi život u Srbiji bio lakši. To je osećanje koje ima neko ko živi u dijaspori, ili je makar to moje lično mišljenje. Ljudi u dijaspori se zato sami bore negde daleko, gde je mogo teže - ali gde su rešenja moguća.

Za mnoge u Srbiji, poteškoće koje nastaju u domenu kulture izuzetno demotivišu talentovane ljude koji odustaju od svojih ciljeva jer ne mogu da nađu rešenje za ostvarivanje svojih ideja. Tako mnogi ljudi dolaze do odluke da je možda bolje pokušati ostvariti svoje ciljeve u inostranstvu. To je jedan od dokaza da kulturni obrazac ponašanja, razmišljanja u Srbiji nije dovoljno prikladan za ljude koji žele da stvore nešto novo i veće. Stvaranje mogućnosti za ostvarenje svojih ideja jeste mogućnost da se dijaspora ponovo poveže sa maticom a samim tim na taj način može da se brendiranje ostvari u punom dahu. Poslenici u kulturi koji žive u dijaspori mogu da daju nove ideje u domenu kulture i obrazovanja kulture. Mogu i da stvaraju veze između umetnika iz sveta i umetnika Srbije. Država Srbija bi trebalo da savesno pronađe, odabere umetnike kojima će pružiti ruku pune saradnje, koja će savesno stvarati uslove da se njihova umetnost promoviše u svetu ali i u Srbiji, smatra kompozitor Đuro Živković iz Stokholma čija je kompozicija za kamerni ansambl (16 instrumenata), Beli anđeo sa uspehom izvodena u Švedskoj.

Zvonimir Popović, književnik; Od vas saznajem da g-đa Milica Čubrilo smatra da Srbima u dijaspori treba «vratiti» poverenje u Srbiju. Takva teza nas dovodi u nedoumicu i baca dosta duboku senku na, i bez toga mutnu, sliku odnosa na relaciji matica – dijaspora. Vraćanje poverenja pretpostavlja njegovo nepostojanje. Ako poverenje ne postoji pa ga treba vratiti, to znači da je postojalo pa je izgubljeno. Tu nedoumica dostiže kulmen i pale se crvene svetiljke!

Ja, sa svojih četrdeset pet godina u dijaspori, tako ne mslim. Srbi nisu izgubili niti će ikad izgubiti poverenje u Srbiju, jer su im Srbija i srpstvo utkani u tkiva i u individualni doživljaj sebe. Sa istog polazišta sam uveren da su Srbi (ne samo u dijaspori), ne jedanput, ne dvaput, ne triput, nego bezbroj puta imali razloga da dovedu u pitanje poverenje u «rukovodeće/vladajuće strukture» svoje otadžbine. Pored ostalog bi, na primer, bilo učtivo ako bi se u ovim teškim danima neko u vrhu vladajuće hijerarhije izvinio hiljadama srpskih rodoljuba u dijaspori što im otadžbina nije vratila milione evra koje su oni svojevremeno, u najplemenitijoj nameri, dali u vidu zajma za preporod Srbije.

Postati (u «stranom svetu») ugledan i uspešan u području kulture ili umetnosti nije isto što i postati uspešan biznismen. Treba mnogo rada, a primenjuju se dvostruki standardi i mnogo puta se mora biti bolji od najboljeg. Dijasporac ne može da se pozove na VIP. Vrata su najčešće zaključana, a brava je najmodernijeg tipa, mora se imati originalni ključ, kalauz tu ne pomaže. Ovo kao kratka napomena.

Ako Srbi u dijspori veruju u Srbiju ne treba im vraćati poverenje u nju. Dosta je da im pokažemo respekt i da smo učtivi, ka ž e Zvonimir Popovi ć, š vedsko - srpski pisac autor trilogije o ž ivotu na š ih ljudi u Š vedskoj .

Jovan Radomir , poznato lice sa švedske TV ( SVT ) " Omogućiti našim ljudima koji žive u inostranstvu da postanu ambasadori !?". Ja mislim da su svi u inostranstvu, od onog dana kad su krenuli iz zemlje, postali svojevrsni ambasadori Srbije. Svi! Neko manje a neko više uspešan. Bilo da živimo u Švedskoj, Americi ili Južnoafričkoj Republici, uvek smo lepo govorili o domovini, bilo šta da se dešavalo. Drago mi je da je neko konačno shvatio koja smo mi snaga u dijaspori. Dosta je bilo priče o gastarbajterima. Velik broj naših ljudi uspeo je da stvori značajne karijiera u drugim zemljama, na drugim jezicima, daleko od Srbije, Bilo čime da se bavimo, rado ćemo nastaviti da budemo ambasadori. Svi mi u dijaspori imamo neko iskustvo i neko znanje, koje može biti pri ruci Srbiji, samo nam se lepo treba obratiti.

Vesna Stanišić, dramaturg , Stvaranje Srpskog kulturnog centra ili Srpskog institutata u Švedskoj, a po uzoru na Srpski kulturni centar u Parizu ili po uzoru na slične kulturne centre drugih zemalja je, po mom dubokom ubeđenju, jedini način koji garantuje dugoročan, pristojan i ozbiljan rad. Takav Centar bi trebalo da ima dobru finansijsku strukturu i mali, ali stručan, tim ljudi koji bi ga vodili. Ljudi postoje. Kako u Beogradu, tako i u Švedskoj. Ministarstvo za kulturu, Ministarstvo spoljnih poslova i Ministarstvo za dijasporu Srbije očigledno razmišljaju kako da, na neki način, uobliče dugogodišnji privatni rad pojedinaca iz dijaspore. I to je dobro, jer ”visokoprofesionalan, ali privatan rad, dakle rad baziran na dobroj volji, ličnom finansiranju i na patriotizmu pojedinaca iz dijaspore” više ne sme i ne može da bude jedina osnova za državnu kulturnu politiku Srbije u inostranstvu. Razloga za stvaranje jednog takvog centra u Švedskoj ima mnogo. Navešću dva najbitnija.

- U Švedskoj postoji snažna srpska kulturna dijaspora. Nju čini veliki broj umetnika srpskog porekla koji su aktivni i relevantni u švedskom umetničkom prostoru, ali i jedno visoko kvalitetno jezgro ljudi srpskog porekla zainteresovanih ne samo za kulturnu ponudu koja im, na žalost neredovno, stiže iz Srbije, već za umetnost i kulturu uopšte.

- Višegodisnja saradnja između pojedinih švedskih i srpskih institucija kulture i umetnika, a koja je ostvarivana zahvaljujući inicijativom i voljom pojedinaca, narasla je danas u poluzvaničnu bilateralnu kulturnu saradnju ove dve zemlje. I to se mora ozvaničiti. Pored toga i zahvaljujući tome, sve više švedskih institucija kulture i umetnika pojedinaca pokazuju radoznalost i želju da stupe u kontakt sa svojim kolegama u Srbiji. I obratno.

Tome se treba i mora izaći u susret, ako uopšte želimo ozbiljno da razgovaramo, kaže dramaturg Vesna Stanišić autor adaptacije istorijskog projekta ”Tri krune” (tri Strindbergova dela Gustav Vasa, Kristina i Gustav III) kojim nacionalno pozorište Švedske (Dramaten) obeležava 100 godina postojanja.

I da zaključimo ovaj deo priče između Tamo i Ovamo. Preneli smo mišljenja četvoro stavaralaca koji su se afirmisali u svetu a u čijem radu se itekako osećaju refleksije kulture iz koje potiču. Tamo se kaže kako će se Majka dati u potragu za svojom uspešnom decom po belom svetu. Ovamo to raduje ali se zahteva savestan rad i savesno stvaranje uslova da se srpska umetnost i srpski umetnici promovišu u svetu ali i u Srbiji. Bilo kako bilo, od brendiranja Srbije do stvaranja brenda Srbije, kultura i stvaraoci srpskog porekla u kulturu ne bi trebali biti zaobiđeni, bar u dijalogu izmedju Otadžbine i rasejanja. No, prije svega Srbija bi konačno i već jednom trebala saznati, gde su joj deca, koliko ih ima i šta rade u belom svetu, a ne iz godine u godinu ponavljati kako ih ima od dva pa do čak četiri miliona u rasejanju.