Istinite priče Dragana Tepavčevića  prethodno su se pojavile u dvojezičnom švedsko-srpskom časopisu za kulturu Dijaspora. Za elektronsko izdanje časopisa odabrane su ove priče: Kontrolni radovi iz srpskog jezika, Ponešto o grčkim i našim tragedijama, Morfologija jedne neobične priče, Desetaru ima ko da piše, Gorski car za Ilindan u Hercegovini, Brojanje slova, Vidovdan i knez Lazar u tuđini, Narodne pjesme, nesabrane po Radoji.

Lepu reč srpskog jezika - radost, časopis "Dijaspora" udenuo je, na svoju petu godišnjicu, u ime rubrike: Radosti citanja i pisanja. Čitati i negovati naviku čitanja, tragati iznova za neosvojenim prostorima čovekove duše i mašte. To je cilj rubrike koju, evo već godinama, priprema poznati novinar Dragan Tepavčević. Scena na kojoj su se dogodile priče Dragana Tepavčevića je globalno selo i u njemu čovek iz zemlje koje više nema. Te priče elektronskim putevima stižu iz daleke Australije u nešto Zavičaju bližu Skandinaviju da bi se odavde vraćale čitaocima u nekom od tri izdanja časopisa – zvučnom, elektronskom ili štampanom.

Dragan Tepavčević

Reč čitalaca

Reagovanje čitalačke i stručne publike opredelilo je izdavača da ih sakupi i čitaocima ponudi u formi knjige. Jer, Tepavčevićeve priče se ”uzimaju naiskap”, kao čašica dobrog rujnog vina. Književni stil pisca i njegova sposobnost su takvi da čitaocu priušte istinsku radost zbog čitanja, Da bi čitalac to radovanje produžio- prisiljen je da Tepavčevića čita polako, bez žurbe- kao Sćepan Aleksić: "Žao mi da dođem do kraja, pa ostavljam nešto i za sutra. Sjećam se da sam to isto činio kada sam prvi put, još kao gimnazijalac, čitao Andrića. Redovno sam se bojao kraja pripovjetke, pa sam razvlačio da slast duže potraje. Danas, rijetko mi se dešava da čitam na taj način. Mislio sam - uhvatile me godine, a osjećanja zamrla, ali, evo Dragan Tepavčević mi vraća nadu i uvjerava me da sam još mlad. Čitam i svega me obuzima radost čitanja. Tepavčević ne izmišlja nego govori o stvarnim događajima i stvarnim junacima, od kojih neke znam ili sam ih poznavao jer više nisu među živima. Valjda zbog toga i jeste tako ubjedljiv i blizak, jer je stvarni junak uvijek u prednosti u odnosu od izmišljenog", zaključuje Aleksić

"Razlog mog javljanja je da Vam se zahvalim što obraćate pažnju na obične ljude i što ih opisujete sa (urnebesnim) humorom. Priča "Desetaru ima ko da piše" spada među najlepše i najdirljivije koje sam do sada pročitala. Svi su junaci simpatični a zajedno sa njima i autor. Mnogi ljudi imaju sećanja slična Vašim na život u bivšoj Jugoslaviji, ali malo ko ih prenosi u literarno delo. Da sam režiser, odmah bih napravila seriju ili film po Vašim tekstovima. Pošto to nisam, mogu samo da se divim onome što radite", piše Svjetlana Zelenković iz Švajcarske.

Brankica Nikolić iz Stokholma smatra da je Tepavčević svojim pričama "podigao najlepši spomenik malim običnim ljudima, istakao vrednost ljudskih duša. Kroz priče, shvati se ponešto i o ljubavi a i čoveku, zaključuje ona i dodaje kako Tepavčevićeve novele doživljava kao nadu i radost. Postoji, dodaje ona, neki strah da je nedostatak ovakvih priča poput Tepavčevićevih, jer ljudi neprimetno odlaze iz naših života i dolaze, a da niko to ne zapazi".

Zapažanje Dragana Tepavčevića budi smisao na dobro, lepo i plemenito u svakom pogledu. Njegovo sećanje nije samo u njegovu korist, njegova misao je pobedila vreme, jer ona i podmlađuje i drži za ruku ono što bi neko olako pustio ili se ne bi setio ili ne bi znao da to uzme. Tepavčević je umeo i znao naći reč da slikajući život običnih ljudi podigne veličanstven spomenik njima i sećanju, da osnaži veze između Otadžbine i Srpske dijaspore, stvori delo koje se s radošću čita

Reč kritike

… U osnovi, ”Brojanje slova” jeste zbirka kratkih priča, ali kad se knjiga slegne u jedinstvenu čitalacku impresiju, sve jasnije se naziru obrisi začetka jedne autobiografije. I to nikako obične, nego “autobiografije o drugim”, u punom, mihizovskom, značenju te riječi. (Mihiz je govorio:”Autobiografija – to su drugi”).
Zbijajujući gusto i sve gušće narativnu potku (da parafraziram jednog njegovog junaka), Tepavčević ispisuje dragocjene stranice sjećanja na ljude (roditelje, rođake prijatelje i komšije) i događaje svoga djetinjstva (“Gorski car za Ilindan u Hercegovini”), na školske i studentske dane (“Kontrolni radovi iz srpskog jezika”, ”Morfologija jedne neobične priče” ,”Ponešto o grčkim i našim tragedijama”, ”Narodne pjesme nesabrane po Radoji”, ”Đuras”), na svoje vojničke i ratne dane (“Desetaru ima ko da piše”, ”Brojanje slova”, ”Radio drama”), dok je poslednjih sedam priča posvetio australijskim danima i svojim dijasporičnim rezignacijama. 
Tepavčević polazi od nekog komadića iz života, prizora, ponekad od jedne slike ili riječi, da bi došao do nekih značajnijih psiholoških, socijalnih, antropoloških i metafizičkih istina. Satkane od moćnih sitnica i dokumentarnih detalja za pamćenje, ove priče-posvete su, na momente intonirane elegično ili, bar se meni tako čini, zvuče kao sjećanja na generaciju koja je pokušala da živi jednu rapsodijsku sintezu…
Zeljko Grujić na promociji “Brojanja slova” u Istočnom Sarajevu 2. juna 2005. godine

"Vidovdan i knez Lazar u tuđini" (Tepavčevićev mali junak se pita: “ko je taj KINEZ Lazar?”) donosi blistava zrnca oporog humora na svoj račun (najplemenitiji od svih, znak stila, ukusa i nivoa!): “Hoće li pjevati grupa KOSOVSKI boNžuri?”, pitanje je. A odgovor: ”Hoće, na francuskom!”
Ipak, za ovog čitača kruna knjige ”Brojanje slova” su priče ”Kontrolni radovi iz srpskog jezika” i ”Gorski car za Ilindan u Hercegovini”, a sam vrh uzbuđujuća ”Američke priče iz Hercegovine”! Na jednom mjestu su se sustigli i lično i kolektivno iskustvo, prepleli i prelomili, eksplodirali u osjećanju i u jeziku, u autentičnosti poruke i univerzalnim dometima…
* Iz prikaza Branka Brđanina

…Kada se gubitak na gubitak slaže, pa se bol na bol slaže sta biva sa čovjekom? Ne znam pouzdano, ali bih mogla naslutiti šta u tom slučaju biva sa Hercegovcem, čovjekom sunca i kamena. Valjda se pretvara u sediment jezika, jedinu pravu i vječnu Otadžbinu. To, da je jezik duša bića i prostrana kuća od najtvrđeg kamena, znao je Tepavčević, Hercegovac porijeklom i ranije, studirajući njegovu morfologiju i sintaksu i stilistiku. A tek kada je otišao u daleki svijet s izvjšnošću da će izvan zavičaja provesti svoj životni vijek, shvatio je da mu oficijelna lingvistika nije otkrila sve slojeve, sveobuhvatnu dušu jezika. Naročito one donje, najtvrđe i najstabilnije, još neobrađene i neizbrušene tananom umjetničkom duhovnošću jednog Crnjanskog, Andrića ili Pope.
I tako, i sam pjesnik, Tepavčević se, istraživačkim žarom i dječačkom radošću, upustio u otkopavanje tih donjih slojeva, kao da mu od toga zavisi smisao i punoća svakog narednog dana i godišnjeg doba – tamo na kraju svijeta. Kao Selimovićev Šehaga, pravi priču od neumivenih, grubih, lascivnih ili pogrešno upotrijebljenih riječi. I uživa u riječima i u priči.
Fragment iz članka Jeline Đurković, doktora književnih nauka (narodna, usmena književnost), docenta na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, objavljen u časopisu "Dijaspora" (Godina VIII, broj 45. strana 15).

…Po formi, radi se o kratkim (novinskim) pričama, sto će reći da se autor morao strogo pridržavati zadanog prostora, čime je svoju umjetničku maštu, inspiraciju i naraciju redukovao na svega četiri kartice teksta. S obzirom na to, može se s pravom i punim pokrićem konstatovati da je Tepavčević majstor kratke forme, da (je) uspi(o)jevao kontrolisati stvaralački eros i sve bitno iskazati sa malo riječi, na ograničenom prostoru.
Ukoliko se prihvati “definicija” Tepavčevićevog manuskripta kao dokumentarno-ispovijedne proze, onda nije teško dešifrovati ili bar naslutiti njegov prosede, fabulu, tematiku i motivaciju kojom se autor rukovodio i koja ga je nosila i “grijala” dajući mu tako “pogonsko gorivo” da ne posustane dok ih je osmišljavao i ispisivao.
On, zapravo, u pričama pisanim za čitaoce novina u dijaspori piše, kao i većina drugih autora, čak i kad to eksplicitno ne navode, autobiografske priloge, prisjećajuci se nekih događaja i vlastitih doživljaja, likova i fenomena iz vremena mladosti provedene u Sarajevu i/ili njegovoj okolini, smještajući radnju i tokove svojih fabula i naracije baš u milje Sarajeva, njegove periferije, ulica, tramvaja, kulturnih i obrazovnih ustanova i priredbi, političkih odnosa i manifestacija, sportskih timova i događaja itd. refleksno-umjetnički ih “prisvajajući”, transponujući i riječima izražavajući, što knjizi daje jedan patos, “šmek” nostalgije za zavičajem i patinom njegove autentične neposrednosti i pastoralnosti.
Dakako, ima u njegovim pričama, od kojih su neke, bez obzira na skromnu dužinu i formu, prave novele, i drugih motiva i tema ( …) Tepavčević u dvjema, po mom mišljenju najuspješnijim i najboljim pričama: ”Desetaru ima ko da piše” i “Brojanje slova”, po kojoj je i cijela zbirka dobila naslov, evocira svoje uspomene na dvojicu neobičnih, tragičnih junaka koji su, igrom sudbine, bili nepismeni. Prvi “junak našeg doba” je nepismeni vojnik Vančo Nikolovski iz neke makedonske nedođije kojeg desetar Tepavčević u JNA uspijeva naučiti čitanju i pisanju. I one čitaoce koji su “srca kamenog” obuzmu snažne emocije, ne odole suzama dok čitaju piščevo zaista uvjerljivo svjedočeneje o radosti vojnika koji je sam napisao, istina leksicki i semantički oskudno, prvo pismo kući, odnosno pročitao od njih informativno-značenjski jos skromniji odgovor.
Još bolnije i tragičnije je suočavanje sa životnim iskustvom podtreskavičkog čobančeta Đorđe koji u redovnoj vojsci nije imao sreću da “naleti” na nekog svog desetara Tepavčevića da ga nauči pismenima, nego je sa slovima, riječima, tekstovima i knjigama “korenspondirao” tako što je brojao slova u naslovu, retku, stupcu, stranici ili, pak, cijelom tekstu. On je slova razlikovao po obliku i veličini a ne po onome sto su ona simbolisala.
Kao da šalje kakav ratni ili kriminalistički izvještaj, pisac svoje čitaoce na kraju ove “krvave bajke” obavještava da je “njegov” nepismeni Đorđo u posljednjem ratu u BiH kao vojnik srpske vojske poginuo samo zbog toga što je neko nehotice tablu upozorenja sa natpisom “Smetlje dolje” zamijenio natpisom - u ratu neophodnim - sa istim brojem slova: ”Minsko polje”. Tih i baš takvih deset pismena odveli su arhaičcno, patrijahalno naivnog i dobrog Đorđa pravo u smrt i, zahvaljujući našem piscu - literarnu legendu. Dakako, kao i u svim ostalim pričama objavljenim u ovoj zbirci proze, i u dvjema prethodnim, Tepavčević ništa nije izmišljao. On je samo bilježio i u podsvijesti memorisao ono sto se u “živom” životu stvarno dešavalo i u pogodnom trenutku (za potrebe kakve kolumne ili rubrike u nekim novinama, a naročito u već pominjanoj “Dijaspori” koja izlazi u Svedskoj), kasnije, literarno uobličio i na svjetlost dana iznio…
* Iz teksta sociologa, politologa, kulturologa, "čovjekologa” Slobodana Nagradića", objavljenog u knjizi “Književne teme” u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2005.