listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu
 

Berislav Blagojević

Ulazak kroz izlazna vrata

Tvoja majka je radila i po šesnaest sati u restoranu Bajani, udaljenom tek kilometar od najprometnije arterije centra Manile. Čistila je toalete, prala suđe, pomagala u kuhinji. Nikada se nije žalila. Željela je samo da bude u blizini Dakile, tvog oca i vlasnika restorana. Biti mlad i zaljubljen znači imati snage izdržati neizdrživo, pristati na sve zarad jednog pogleda, jednog dodira. Biti siromašan i voljeti bogatog znači vjerovati u snove, u čuda. Bio je svjestan toga. Poriv muškarca u najboljim godinama nagnao ga je da joj približi nedokučivo, barem na jednu noć. Voljela ga je, to znam, a i on je počeo da se odnosi drugačije prema njoj. Iako je to moglo da zapazi samo budno oko koje je svaki dan satima motrilo na dešavanja u restoranu, postajalo je vidljivo da je prema njoj bio pažljiviji i blaži nego prema nama ostalima. I mi, druge djevojke, počele smo da vjerujemo da su čuda moguća. A onda si ti, čudo života u povoju, prekinuo čudo ljubavi u nastajanju. Odlučila je da mu kaže. Prije nego trbuh postane luna u uštapu i progovori. Prije nego što ti, dragi sine, progovoriš iz utrobe. Izbacio ju je napolje, kao bijesnu kuju, kao da je u sebi nosila zaraznu boleštinu a ne njegovo dijete. Bez mnogo riječi, bez samilosti i, sigurna sam, bez imalo ljubavi i griže savjesti, izbacio ju je kroz stražnja vrata restorana. Mi smo ta vrata zvali „izlazna“, jer smo kroz njih dolazili i odlazili skriveni od pogleda mušterija. Kroz ta vrata su izlazili otpaci, ostaci od nepojedene hrane, koje je sirotinja zjapeći iščekivala i lakomo gutala tu, pred našim očima, ili prekuhavala i kasnije prodavala kao pagpag. Kroz ta vrata si i ti, ne znajući ništa i nevino se nadimajući u majčinom stomaku, ušao u svijet. U svijet koji je tvoje djetinjstvo ispunio razočaranjima, tjeskobom i bijedom. Ušao si, dakle, kroz izlazna vrata.

Znala sam da je sve to bio loš predznak. Tako se i desilo očekivano. Tvoju majku su njeni roditelji prokleli zato što je nosila kopile i što je ukaljala porodično ime. Ostala je sama sa tobom koji si bio njen jedini razlog da nastavi da živi. A upravo si ti isisavao isti taj život iz nje. Zbog tebe je molila za hranu, za kakvu milostinju, zbog tebe je čak dolazila na ista ona vrata gdje sam joj krišom davala okorke rižine pogače. Bila je mršava i blijeda, dok si ti u njoj rastao. Radovala ti se. Rekla mi je. Mislim da treba to da znaš.

– Bio je oktobar, kraj sezone kiša. Stajala je u potpuno natopljenoj prljavoj haljinici ispred mog doma držeći se za nabrekli trbuh. Rekla je da nije imala kuda da ode. U kući smo pripremile sve što smo znale i mislile da je potrebno za porođaj. Nismo imale nikakvog iskustva. I kao što si u njenoj utrobi onomad ušao u nemilosrdnu zbilju na izlazna vrata i iz nje si izašao teško i naopako sa nogama naprijed. Njeno izmrcvareno krhko tijelo nije izdržalo. Ukopala sam je iza kuće u braonkastocrvenu raskvašenu zemlju.

Dakila je i mene otjerao iz restorana, pošto je saznao da sam odlučila da te podižem kao svoje čedo. Prognani i odbačeni, ostali smo sami. Ti i ja. Ja i ti. Majka i sin. Sami. Toliko beznadni i sami, da mi se ponekad činilo da nam je i sâm Tvorac uskratio zaštitu pod strehom od svojih trepavica. Nisam znala šta da činim, u kom pravcu da krenem. Isprva smo se potucali po ulicama Manile i prehranjivali se skromnom zaradom od prosjačenja. Ubrzo sam shvatila da to nije dovoljno. Previše je ubogih nesrećnika sa ispruženim dlanovima i praznim, zakržljalim želucima. Premalo je onih koji imaju, a još manje onih koji su spremni da se odvoje od mrvice onoga što posjeduju. Neki ljudi koje sam poznavala umirali su naokolo u mračnim ćorsokacima prekriveni kartonskim kutijama kao debelim celuloznim plaštovima zaborava. Umirali su od gladi, od bolesti i iznemoglosti. Ali više od svega, činilo mi se, umirali su usljed gubitka vjere i nade. Nisam mogla dopustiti da nas zadesi takva sudbina. Počela sam da prikupljam otpatke od hrane, da ih perem, nanovo pržim i aranžiram u nove obroke. Prodavala sam pagpag na trotoaru, ispod cerade na kojoj je pisalo „Second Hand Food“. Taj natpis je napisao neki turista. Bezimen, hladan, žutih obrva. Sjevernjak zasigurno. U susjedstvu su me nazvali „kraljica pagpaga“, jer sam nekako uspijevala da odaberem najbolje, najsvježije i najsigurnije od odbačenih namirnica. Eh, kakvi su to bili dani! Pagpag nam je dao krov nad glavom, skroman, ali ipak krov, a tebi je omogućio školovanje. Nema potrebe da ti dalje pričam. Sjećaš se ti, znam. Osim toga, nešto sam umorna.

Svake nedjelje kada joj dođem u posjetu, ona, moja druga mati, priča mi ovu istu priču. Nije mi teško da je slušam. Žao mi je samo što joj bolest i starost ne dopuštaju da shvati koliko sam bio blagosloven što sam imao dvije majke koje su me voljele. I žalim što ona ne zna, iako sam joj to ponavljao više puta u protekle dvije godine, da je njen sin jednog majskog popodneva ušao na izlazna vrata restorana i otkupio ga od Dakile, oronulog pijanice spremnog da raskrčmi sve. On, naravno, nije znao ko sam. A čak i da jeste, mislim da mu ne bi bilo važnod.

                                    Дијаспора/Diaspora, godina XVI, 2013., broj 93
Стокхолм - Stockholm                  
Dvojezični švedsko-srpski časopis za kulturu