|
Knjiga Jovice Đurđića «Zvezde na uzglavlju», (izbor pjesama). Objavljena je kod Ars Poetica (Beograd, 2009.) na dvadeset svetskih jezika. Ilustrovana slikama Olje Ivanjicki
Olja Ivanjicki: Anđeli beskrajnih oblika stvaranja, ulje na platnu
© Fondacija Olga Olja Ivanjicki, Beograd
Više je razloga da se kritički osvijetli izbor pjesama Zvezde na uzglavlju Jovice Đurđića, ali dva treba posebno istaći. On je u ovu knjigu uvrstio samo dvanaest pjesama, onih koje na najbolji način reprezentuju njegov cjelokupan dosadašnji pjesnički opus, osvjetljavaju njegovu poetiku, ukazuju na osnovne motivsko-tematske okvire u kojima se kreće ovaj lirik, gdje dominantno mjesto zauzimaju ljubav, more, pijesak, sunce, i potvrđuju njegovu odanost čistom jezičkom narodnom blagu u kome brižljivo brusi svaki stih. Pored toga što su objavljene na srpskom, ćiričičnim i latiničnim pismom, prevedene su na dvadeset jezika: engleski, ruski, francuski, španski, italijanski, njemački, švedski, rumunski, bugarski, grčki, makedonski, slovenački, mađarski, poljski, češki, rusinski, danski, norveški, esperanto i kineski jezik, omogićavajući da ovog autora upoznaju i čitaoci van srpskog govornog prostora.
Posebnu vrijednost ovom luksuznom, bibliofilskom izdanju daju ilustracije, zapravo dvadeset slika Olje Ivanjicki, tako da knjiga podjednako krijepi i dušu i oko. Da je objavljena i u mnogo skromnijem izdanju, ona bi zasluživala pažnju po vrijednosti uvrštenih pjesama. Đurđićev izbor otvara antologijska pjesma Jabuka iz koje čitaoca zapljuskuje tišina dalekog gorja koja je u ljupko rumenilo ploda-narodne milošte ušla kroz peteljku, tako uvjerljivo lirski oslikanu da naprosto poželimo da je dotaknemo. Ja vidim zrnca sunca / Pretočena u njenu koru, opisuje pjesnik jabuku koja se pohotno kao ljubavnica nudi, želeći istovremeno i u ruku i u knjigu. Sve je u ovoj, kao i u pjesmama koje slijede, skladno, odmjereno, sve na svom mjestu, kazano jednostavno, narodskim jezikom; misao je suzdržana, nenametljiva, ali puna široke asocijativnosti, a emocije su vješto kontrolisane.
Pronicljiv i lucidan odnos pjesnika prema trajanju i svijetu uopšte posebno dolazi do izražaja u pjesmi Nepoznata semenka, koja bi se mogla naći i u najstrožem izboru savremene srpske poezije. U sićušnoj čestici sadržan je cijeli kosmos, samo ga treba uočiti i prepoznati. Mudrost života ne iskazuje se krupnim riječima, već jednostavnim mislima, čiji su lavirinti natopljeni nepatvorenim osjećanjima. U traženju puta kojim ćemo iskoračiti iz svakodnevlja, najljepše i najpotpunije se osjećamo ako imamo saputnika, onoga ko će nas razumjeti i koga ćemo voljeti. Zna to dobro Đurđić, pa zato u pjesmi Slap, zagledan u ono što je gore ili tamo, iskazuje ono što bi se moglo nazvati opštim odnosom prema nepoznatom: Ostavljamo prozor otvoren noću i srce / Godinama. Kao bogovi utišani gledamo / Gore zvezde bremenite...
Pjesma koja je pozajmila naslov izboru Zvezde na uzglavlju, uz još neke,nagovještava da je ljubavna tematika veoma prisutna u Đurđićevoj poeziji. Takođe pokazuje koliko je pjesnik vješt, pa i po mnogo čemu originalan, u građenju, moglo bi se reći pastelnih, pjesničkih slika, u kojima žena nije idealizovana i nije oslikana kao božanstvo, ali jest pretočena u stih, u pjesmu; stiče se utisak da je njen gradivni element, kao nenametljiva metafora. Đurđićeva žena nosi lepotu godina u struku, ona je bleda u iščekivanju, postaje prijatni strah u telu, često je samo nagovještaj vodenog cveta, ali nigdje ove opise ne doživljavamo kao „nakit“ prikačen da istakne žensku privlačnost, nego kao odsjaj njene unutrašnje ljepote. Pjesme Devojka i jezero, Mir, more, san, Kiša i vlati, Beleška o devojčici i Oči moje drage dok me ispraća pokazuju da Jovica Đurđić suvereno vlada i sonetnom formom, pri čemu posebnu pažnju posvećuje ritmu, muzikalnosti i slikovitosti, trudeći se da nađe neistrošene, što originalnije rime.
Možda Jovica Đurđić u izbor Zvezde na uzglavlju nije uvrstio svoje najbolje pjesme, ali je – treba ponoviti – izabrao one koje ga najcjelovitije prezentuju kao pjesnika koji sasvim sigurno ima svoje mjesto u savremenoj srpskoj lirici.
 RANKO PAVLOVIĆ rođen je 1943. u Šnjegotini Gornjoj, kod Teslića. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove, za odrasle i za decu. Bavi se književnom kritikom i esejistikom. Objavio je trinaest zbirki pesama, dvanaest zbirki pripovedaka (Priče iz Vakufa, 1978, Bljesak u košmaru, 1985, Čovjek u ljušturi, 1988, Preobražaji, 1997, Trinaest nestrpljivih priča, 2009...), četiri romana (Škola jahanja, 1990, Jahači i ostali, 2001, Kako uhvatiti leptira, 2002. i Nebeske kosturnice, 2011) zbirku eseja Žurka kod Ekermana, 2009 i deset radio drama za odrasle, zatim šesnaest zbirki priča za decu, četiri zbirke pesama za najmlađe, jedan roman za mlade, desetak tekstova za dečja pozorišta i petnaestak radio igara za decu. Zavod za udžbenike u Istočnom Sarajevu objavio je njegova Izabrana djela. Zastupljen u čitankama, lektiri i mnogim antologijama. Kandidovan je za prestižnu nagradu ”Astrid Lindgren” za 2011. godinu. Ovaj časopis objavio je, 2003. godine njegovu antologijsku pripovest ”Bibliotekar i knjiga”. Živi i radi u Banja Luci. |
